[ted id=2375 lang=hr]
U većem dijelu prošlog stoljeća, arhitektura je bila začarana glasovitom doktrinom. “Oblik prati funkciju” – bio je to ambiciozan manifest modernizma i njegov štetan okov, jer je arhitekturu oslobodio od dekoracije, ali je i osudio na utilitarnu strogost i na suzdržanu, umjerenu namjenu. Naravno, funkcionalnost je u arhitekturi bitna, no prisjetio bih se parafraze Bernarda Tschumija, i predložio bih potpuno drugačiju kvalitetu. Kad bi oblik pratio fikciju, mogli bismo o arhitekturi i o građevinama misliti kao o univerzumu priča – priča ljudi koji ondje žive, ljudi koji u tim građevinama rade. Mogli bismo početi zamišljati i iskustva koja naše građevine stvaraju.
0:58
U tom smislu, zanima me fikcija, ne ona nemoguća, već ona moguća; kao stvarno značenje arhitekture za ljude koji u njoj i s njome žive. Naše su građevine praoblici, zamisli o tome kako bi životni prostor ili kako bi radni prostor mogli biti drukčiji, kako bi kulturni ili medijski prostor mogli danas izgledati. Naše su građevine stvarne – gradimo ih. One su eksplicitni anganžman u fizičkoj stvarnosti i konceptualna mogućnost. Razmišljam o arhitekturi kao o organizacijskim strukturama. U njihovoj jezgri je strukturalno razmišljanje, kao sustav: Kako možemo urediti stvari na istovremeno funkcionalan i iskustveni način? Kako možemo stvoriti strukture koje će proizvoditi niz odnosa i priča? Ili kako fiktivne priče stanovnika i korisnika naše građevine mogu biti rukopis arhitekture, dok je i arhitektura istovremeno rukopis za te priče?
2:01
Ovdje se pojavljuje drugi pojam, ono što nazivam “pripovjedni hibridi” — strukture višestrukih istovremenih priča koje se odvijaju u građevinama koje stvaramo. Možemo smatrati arhitekturu složenim sustavom odnosa, na programski i funkcionalan način i na iskustveni i emotivni ili društveni način.
2:26
Ovo je sjedište kineske nacionalne televizije, koje sam dizajnirao zajedno s Remom Koolhaasom iz OMA-e. Kad sam prvi puta stigao u Beijing 2002. gradski projektanti su nam pokazali ovu sliku: šuma nekoliko stotina nebodera koji se pojavljuju u središtu poslovnog okruga, osim što je u to vrijeme postojala samo šačica njih. Mi smo morali dizajnirati u kontekstu o kojem ne znamo gotovo ništa, osim jedne stvari: sve će se raditi o okomitosti.
2:51
Naravno, neboder je okomit — to je ekstremno hijerarhijska struktura, vrh je uvijek najbolji, a dno najgore, i što ste više to bolje, tako se činilo. Mi smo se zapitali, može li se građevina raditi o posve drukčijoj kvaliteti? Može li poništiti ovu hijerarhiju i biti o sustavu koji se radi više o suradnji nego o izolaciji? Uzeli smo iglu i savili ju natrag u sebe, u petlju međusobno povezanih aktivnosti. Naša ideja je bila da dovedemo sve aspekte televizije u jednu strukturu: vijesti, produkcija programa, emitiranje, istraživanje i trening, administracija — sve u krugu međusobno povezanih aktivnosti gdje bi se ljudi sretali u procesu razmjene i suradnje.
3:38
Još uvijek mi se veoma sviđa ova slika. Podsjeća me na sat biologije, ako se sjećate ljudskog tijela sa svim organima i krvožilnim sustavom, kao u školi. I odjednom ne mislite o arhitekturi kao o sagrađenoj materiji, nego kao o organizmu, obliku života. I kako počinjete secirati ovaj organizam, identificirate niz primarnih tehničkih grupa — produkcija programa, centar za emitiranje i vijesti. Oni su usko isprepleteni s društvenim grupama: sobe za sastanke, kantine, dnevni boravci — neformalni prostori za sastajanje ljudi i razmjenu. Organizacijska struktura ove građevine je bila hibrid između tehničke i društvene, ljudske i izvedbene. I naravno, iskoristili smo petlju zgrade kao krvožilni sustav, da nanižemo sve zajedno i dopustimo i posjetiocima i osoblju da iskuse sve ove drukčije funkcije u velikom zajedništvu.
4:36
Sa 473 000 kvadratnih metara, ovo je jedna od najvećih zgrada ikad sagrađenih na svijetu. Ima populaciju preko 10 000 ljudi, i naravno, ovo je razmjer koji premašuje poimanje mnoštva stvari i razmjer tipične arhitekture. Tako da smo prestali raditi nakratko i sjeli i izrezali 10 000 malih štapića i zalijepili ih u model, samo da se suočimo s tim što ta količina zapravo znači.
5:02
Naravno, to nije broj, već ljudi, zajednica koja nastanjuje ovu zgradu, i da bi shvatili ovo, ali i napravili rukopis za arhitekturu, identificirali smo pet likova, hipotetskih likova, i pratili ih tijekom dana u životu ove građevine, smišljali gdje bi se sreli, što bi iskusili. To je bio način da režiramo i dizajniramo zgradu, no naravno, i da prenesemo njena iskustva. Ovo je bio dio izložbe u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i Pekingu.
5:35
Ovo je glavna kontrolna prostorija za emitiranje, tehnička instalacija toliko velika, da može emitirati preko 200 kanala istovremeno. A ovo je kako zgrada izgleda danas u Pekingu. Prvo emitiranje uživo su bile Olimpijske igre u Londonu 2012, nakon što je završena izvana za Olimpijadu u Pekingu. Možete vidjeti na na samom vrhu 75 metara visoke grede, ove tri male kružnice. Oni su uistinu dio javne petlje koja ide kroz zgradu. To su komadi stakla na kojima možete stajati i gledati kako grad diše ispod vas u usporenom ritmu.
6:14
Građevina je postala dio svakodnevnog života u Pekingu. Ondje je. Također, postala je veoma popularno mjesto za fotografije s vjenčanja.
6:23
(Smijeh)
6:29
No, najvažniji trenutak je vjerojatno još uvijek ovaj. “That’s Beijing” je sličan “Time Out-u” časopisu koji pokriva događanja u gradu tijekom tjedna, i odjednom vidite zgradu prikazanu ne kao fizički objekt, nego kao, zapravo, urbani sudionik, kao dio niza persona koje definiraju život grada. Arhitektura odjednom poprima kvalitetu igrača, nečega što piše priče i izvodi te priče. Ja mislim da bi to mogla biti jedno od primarnih značenja u koje vjerujemo.
7:07
No, naravno, postoji druga priča ove građevine. To je priča ljudi koji su ju napravili — 400 inženjera i arhitekata koje sam vodio preko gotovo desetljeća zajedničkog rada koje smo proveli zajedno u pravljenju ove zgrade, u zamišljanju njene stvarnosti i konačno sagradnje u Kini.
7:28
Ovo je stambeni razvoj u Singapuru, u velikom razmjeru. Ako pogledamo Singapur kao ostatak Azije i sve više dijelova svijeta, naravno, dominiraju tornjevi, tipologija koja stvara izolaciju, a ne povezanost, i pitao sam se, kako da razmišljamo o življenju, ne samo u smislu privatnosti i naše individualnosti i našeg stana, nego kao o ideji kolektiva? Kako možemo razmišljati o stvaranju zajedničkog okružja u kojem je dijeljenje stvari jednako odlično kao i posjedovanje vlastitih?
8:05
Tipični odgovor na to pitanje — morali smo dizajnirali 1040 stanova — bi izgledao ovako: 24-katno ograničenje visine koje su nam dali vlasti, 12 tornjeva s ničim osim ostataka u sredini — vrlo tijesan sustav koji osim što vas izolira, ne dopušta ni privatnost, jer ste preblizu jedni drugima, vrlo je upitna kakva će biti kvaliteta ovoga.
8:29
Tako da sam predložio srušiti tornjeve, pretvoriti vertikalu u horizontalu i poslagati ih, što izgleda nasumično sa strane, ako pogledate iz gledišta helikoptera, možete vidjeti da je organizacijska struktura zapravo šesterokutna mreža, u kojoj su ovi horizontalni blokovi poslagani da tvore ogromna vanjska dvorišta — središnji prostor za zajednicu, programiran s različitim sadržajima i funkcijama. I vidite da ova dvorišta nisu hermetički zatvoreni prostori. Otvoreni su, propusni; međusobno povezani. Projekt smo nazvali “Prepletanje,” sa mišlju da isprepletemo i međusobno povežemo ljudska bića i prostore. Detaljna kvaliteta svega što smo dizajnirali se radi o animaciji prostora i pružanja prostora stanarima. Ustvari, to je sustav gdje bi prvo stavili sloj javnih prostora, te slagali sve više individualnih i privatnih prostora. Tako da bi otvorili spektar između kolektivnog i individualnog.
9:35
Malo matematike: ako izbrojimo svo zelenilo koje smo ostavili na tlu, minus otisak zgrada, i ako dodamo natrag svo zelenilo terasa, imamo 112 posto zelene površine, prema tome više prirode nego da nismo sagradili zgradu. I naravno, ovo malo matematike nam pokazuje da umnožavamo prostor dostupan za život ondje. Ovo je, zapravo, 13. kat jedne od ovih terasa. Vidite nove ravnine, novo tlo za društvene aktivnosti.
10:05
Obratili smo mnogo pozornosti na održivost. U tropskim krajevima, sunce je najbitnija stvar na koju treba obratiti pozornost, i, zapravo, traži zaštitu od sunca. Prvo smo dokazali da će svi stanovi imati dovoljno dnevne svjetlosti tijekom godine. Onda smo krenuli na optimiranje ostakljenja fasada da bi smanjili potrošnju energije zgrade na minimum. No, najbitnije je da smo pokazali da kroz geometriju dizajna zgrade, sama zgrada pruža dovoljno hlada dvorištima tako da se mogu koristiti tijekom cijele godine. Zatim smo postavili vodena tijela uz prevladavajuće kanale zraka, tako da isparavajuće hlađenje stvara mikroklimu što, opet, povećava kvalitetu ovih prostora dostupnih za stanare. Ideja za stvaranje ove raznovrsnosti izbora, slobode da razmislite gdje želite biti, gdje želite pobjeći, možda, unutar složenosti kompleksa u kojem živite.
11:08
No iz Azije u Europu je došla: zgrada za njemačku medijsku tvrtku iz Berlina, prelazeći iz tradicionalnog medija koji printa u digitalni medij. Njihov CEO je postavio par značajnih pitanja: Zašto bi itko još uvijek htio ići u ured, jer zapravo možeš raditi bilo gdje? I kako se digitalni identitet tvrtke može utjeloviti u zgradu? Stvorili smo ne samo objekt, nego u središtu ovog objekta smo stvorili ogroman prostor, ovaj prostor se radi o iskustvu zajednice, iskustvu suradnje i zajedništva. Komunikacija, interakcija kao središte ovog prostora koji pluta, ono što nazivamo suradnički oblak, u središtu zgrade, okružen omotom standardnih modularnih ureda. Tako da sa samo par koraka od svog mirnog radnog stola, možete sudjelovati u ogromnom kolektivnom iskustvu središnjeg prostora.
12:11
Konačno, došli smo u London, do projekta koji je naručila Londonska korporacija za razvoj nasljeđa gradonačelnika Londona. Trebali smo provesti studiju i istražiti potencijal položaja u Stratfordu u Olimpijskom parku. U 19. stoljeću, princ Albert je napravio Albertopolis. A Boris Johnson je mislio napraviti Olympicopolis.
12:36
Ideja je bila povezati neke od najboljih britanskih institucija, neke internacionalne i stvoriti novi sustav sinergija. Princ Albert je sagradio Albertopolis u 19. stoljeću, mislio je prikazati sva postignuća čovječanstva, približiti umjetnost i znanost. Te je izgradio Ulicu izložbe, linearni slijed tih institucija.
13:00
No naravno, današnje društvo je napredovalo odatle. Više ne živimo u svijetu u kojem je sve jasno ocrtano ili odvojeno jedno od drugog. Živimo u svijetu u kojem se granice između pojedinih domena počinju zamagljivati, i u kojem suradnja i interakcija postaju važniji od održavanja razdvojenosti. Pa sam htio smisliti ogromni kulturni stroj, zgradu koja bi upravljala i pokretala različite domene, no dopuštala im da međusobno djeluju i surađuju. U temelju je veoma jednostavan modul, prstenasti modul. Može djelovati kao dvostruki hodnik, ima pristup dnevnom svjetlu, ima ventilaciju. Može se zamagliti i pretvoriti u ogromni izložbeni prostor za izvođenje. Ovi moduli su poslagani zajedno uz ideju da gotovo sve funkcije mogu, tijekom vremena, zauzeti bilo koji od tih modula. Tako da se institucije mogu smanjiti ili skupiti, jer je, naravno, budućnost kulture, na neki način, najnesigurnija. Ovako zgrada stoji, susjedno Centru za vodene sportove, nasuprot Olimpijskom stadionu. I možete vidjeti kako se noseći volumen projicira i uključuje javni prostor i kako dvorišta animiraju javnost unutra.
14:18
Ideja je bila stvoriti složen sustav u kojem institucionalni entiteti mogu zadržati svoj vlastiti identitet, u kojem se neće svesti na pojedinačni volumen. Ovo je razmjer za usporedbu s centrom Pompidou u Parizu. Istovremeno pokazuje ogromni razmjer i potencijal projekta, no, također, i razliku: to je raznovrsnost heterogene strukture, u kojoj različiti entiteti stupaju u interakciju bez gubitka vlastitog identiteta. Ovo je bila misao: stvoriti organizacijsku strukturu koja omogućuje višestruke priče — za one u obrazovnim dijelovima koji stvaraju i misle o kulturi; za one koji predstavljaju vizualne umjetnosti, ples; i za gledatelje da se propuste u sve ovo s nizom mogućih putanja, da naprave vlastiti rukopis ovih priča i vlastitih iskustava.
15:15
Želim završiti na projektu koji je veoma mali, i na neki način veoma drukčiji: plutajuća kino dvorana u oceanu na Tajlandu. Moj prijatelj je osnovao filmski festival, i pomislio sam, ako razmislimo o pričama i pripovijestima u filmovima, trebamo, također, razmisliti o pričama ljudi koji ih gledaju. Tako da sam dizajnirao malu modularnu plutajuću platformu, temeljenu na tehnikama lokalnih ribara, kako su sagradili svoje farme jastoga i riba. Surađivali smo s lokalnom zajednicom i sagradili od recikliranih materijala, ovu fantastičnu plutajuću platformu koja se nježno kreće u oceanu dok gledamo filmove iz britanske arhive. [1904] “Alisa u zemlji čudesa,” na primjer. Najiskonskije iskustvo gledaoca stopljeno s pričom filmova.
16:06
Vjerujem da arhitektura premašuje domene fizičke materije. izgrađenog okoliša, radi se o tome kako želimo živjeti svoje živote, kako upravljamo vlastitim pričama i pričama drugih.
16:19
Hvala vam.
16:21
(Pljesak)
