Nakon što je ponovo “prodrmao” Europu, Bukovac se po treći put našao i u domovini. Da bi lakše shvatili Bukovčevu veličinu ovdje ćemo se prisjetiti njegovih pariških dana.
Ljeta Gospodnjega 1882. Pariz je bio kulturna prijetolnica Europe u koju su hrlili književnici, glazbenici, slikari i ljubitelji mode. Među njima je bio i Vlaho Bukovac, pučanin iz Cavtata koji je nakon pustolovnog djetinstva i mladosti u Parizu završio umjetničku akademiju i odlučio tu okušati sreću. Živeći boemski, iz dana u dan, neumorno je i čekao svoju priliku.
I kako to već u životu biva, priliku za svoj veliki uspjeh je našao na sasvim neočekivanom mjestu, u žutom tisku. Feljton iz romana “Velika Iza“, u kojem je slabo nadareni sljedbenik književnika Emila Zole prikazivanje gole stvarnosti shvatio pornografski doslovno, zapalio je maštu mladog Bukovca.
Zamisao o tome da naslika akt glavne junakinje, fatalne kokete Ize, i da njime osvoji prestižni pariški Salon, ubrzo ga je sasvim zaokupila. Kao pravi radoholičar svoju je opsesiju vrlo brzo pretočio na platno. No, slikajući “iz glave” napravio je početničku grešku tj. svojoj je junakinji naslikao prekratke noge. Dotučen neuspjehom i pritisnut vremenskim škripcem Bukovac se na trenutak slomio. U napadu umjetničke krize čak je i Izin lik britvom sastrgao sa impozantnog platna čija je površian bila tri kvadratana metra.
Kad se malo smirio i stao na loptu postalomu je jasno da mora krenuti “u lov na žene” da bi popravio pogrešku. Izašavši u grad brzo je našao “onu pravu”, visoku, lijepu i “obdarenu” konobaricu u noćnom klubu. Danas možemo samo nagađati što je ova “dama noći” mislila dok ju je mladi umjetnik sklopljenih ruku molio da mu bude model, pričajući joj usput svoje probleme. Tim više što je kao plaću za njene usluge, umjesto novca nudio sliku? Bilo kako bilo “ova laka ali umna žena” prihvatila je ponudu i došla k Vlahi koji je “š njom postupao kao s najotmjeniom gospođom”. Mada “obdarene” konobarice nije sasvim odgovaralo savršenim zahtijevima umjetnosti Bukovac je na platno prenio njene idelane proporcije, glavu i pokret tijela. Ostatak je “posudio” sa druga dva modela pa je nova slika bila gotova za svega pet dana.
Uspjeh je bio potpun. Posjetitelji Salona, sve sama krema europskog kapitalizma, najčešće su se zadržavali upravo ispred Ize. Čak ni žiri, u pismu Bukovcu, nije moga da ne istakne kako je Iza “gola i divna na crnom kadifu”. Što to doslovno znači otkrivaju nam stihovi Bukovčeva vršnjaka, spisatelja i teoretičara estetike Marka Cara, koji je Izu opjevao sljedeći riječima:
“Biser kaplje cure sa ružičina tijela/kog ne krije ni plaš ni koprena bijela.
Mirisave dojke… /ko snježna gruda naperene stoje
O ljepoto gola, ti si vrla himna…/…ko’ što ‘e mene smela
i blaženog s neba čisto bi zanijela.”
Danas, u doba kada prijeti opasnost da hiperprodukcija pornografije uništi svaki istinski erotizam, teško je razumjeti toliku zanimanje za jedan slikarski akt. No, kad se ima na umu da je Bukovac svoje aktove slikao u želji da prikaže prirodnu žensku ljepotu kao takvu, bez vjerskih, estetskih ili nekih drugih ograničenja stvari postaju puno jasnije. Stvarnost koju je, pišući kasnije Bukovčev životopis, najuvjerljivije opisao povjesničar Vjekoslav Klaić.
“Mlada i lijepa djevojka Iza, u svojoj golotinji, kako ju je majka rodila, sjela na nizku stolcu pa se protegnula lagodno, i raspustivši obilnu svoju kosu, bacila se na uznak na kanape. Kako se nehajno pružila, eto služavke, koja joj vodom mirisavom pere krasno bujno tijelo, a na to ga otire otiračem.”
Ova prirodnost, ženska elegancija, opuštenost i fini erotizam pridonijeli su tome da gola Iza na površinu izvuče ono što su njegovi suvremenici držali spremljeno u podsvijesti. A držali su puno toga.
Britanski povjesničar Eric Hobsbawm u svom djelu “Doba kapitala” bilježi kako je seksualno suzdržavanje bilo unaprijed zadani obrazac tadašnjeg društvenog ponašanja. “Pristojni” Europljanin toga doba “bio je sav umotan u odjeću, u javnosti se pokazivalo uglavnom samo lice… U ekstremnim slučajevima zastirani su čak i predmeti koji su podsjećali na ljudsko tijelo. Istodobno, sve sekundarne seksualne karakteristike bile su groteskono prenaglašene: brada i kosa kod muškaraca, kosa grudi, bokovi i stražnjica kod žena postajali su uz pomoć različitih umetaka ogromni.” Analizirajući negativne posljedice ovakvog potiskivanja, bečki Židov Sigmund Freud, kasnije je utemelji psihoanalizu.
Kad se zna ovo ne treba čuditi što je Marko Car o Izi pjeva “i blaženog s neba čisto bi zanijela” , što su dame i gospoda u žiriju osjećali za potrebno istaknuti kako je Iza “gola i divna na crnom kadifu” ili što se društvena krema Europe gurala oko Izinog akta. No nisu svi bili takvi. Otprilike dvije godine poslije, Bukovac je na brodu od Trsta do Dubrovnika susreo jednog starog arbanaškog plemića koji se, pogledavši reprodukciju “Velike Ize”, nije prestajao diviti njenim očima. Sto ljudi, sto ćudi, rekao bi narod.
Bilo kako bilo Vlaho Bukovac je od tada bio svjetski poznati slikar. “Velika Iza” mu je, u dvadesetisedmoj godini života, donijela slavu i udoban život. “Biti mlad i slavan u Parizu. Zar ima što veće, što vrijedi na svijetu. U svjetskoj slavi Pariza osjetih da sam slobodan i da sam postao svoj”- zapisao je kasnije u svojoj autobiografiji.
A sve zato što je slikarskim kistom na površinu izvukao potisnuti erotizam Europe.
Tihomir RAJČIĆ